Ignis

Na zvuk zvona sva su djeca pokupila svoje stvari s klupa i istrčala iz razreda poput brzog jata mrava. Ja sam knjige oprezno stavila u torbu da ih ne uništim. Mnogo sam puta u devet godina školovanja vidjela kako u školskoj dvoranu bičuju djecu radi bilo koje uništene knjige ili školske imovine. Kasnije su morala platiti trostruko veću cijenu knjige, a nekima je to bio mjesečni prihod, pa taj mjesec su jedva imali za prehraniti se.

Nakon toga sam se oprezno izvukla iz gužve nemirne djece koja jedva čekaju da izađu van. I ja sam među njima, ali idem polako i držim platnenu torbu čvrsto rukom da ne uništim knjige i bilježnice. Mojim roditeljima ne treba izbičevano dijete i opomena policije zbog uništavanja školske imovine. Nije njih briga ako je slučajno ili je netko drugi učinio. Ako je tvoje, ti si kriv.

Knjige, bilježnice, pribor za pisanje, uniforma, torba, sve je to školska imovina iako smo platili. Svatko je prisiljen ići u školu, platiti školsku imovinu i školarinu, makar dali i krov nad glavom.

„Miči se Sheredova mazo!" jedan je dječak viknuo i gurnuo me u zid. Srećom, udarila sam desnom stanom tijela, gdje nisam držala torbu. Profesori više uvažavaju par lomova i modrica na mom tijelu nego sitno oštećenje na knjizi. Mogla bih i to sakriti, ali jednom mjesečno donosimo svu školsku imovinu na provjeru. Taj dan dolazi policija i gleda najmanje oštećenje na školskoj imovini, svakoj označenoj pod učenikovim imenom.

Skupila sam se uza zid i pustila drugu djecu da prođu. Nekoliko me je djevojčica pogledalo s pogledom punim mržnje, a zatim šapnule nešto jedna drugoj.

Povrijedilo me je, ali se ne smijem žaliti. Otac bi me napao da budem sretna što sam živa, što imam više slobode nego mnogi drugi krov nad glavom, dovoljno hrane i obitelj. Njemu je sve to bilo oduzeto dok je bio još dijete.

„Hej!" Alita me je zgrabila za ruku. „Što tu radiš?"

„Čekam da ostali prođu." rekla sam. Nisam htjela pokazati svoju brigu za knjige. Ispast će da volim školu, a zapravo je mrzim.

„Hajde, guraj se poput drugih!" rekla je i povukla me je u gužvu.

Vani me je izgurala više gužva nego moje same noge. Kroz hodnik još morate paziti da se neko dijete ne zabije u vas jer na ovom području nema sretnijeg djeteta od onog koje napusti školu. Među tu djecu spadamo i ja i Alita, ali to ne pokazujemo nemirom.

„Tu ste napokon!" pozdravio nas je Amico, visok zgodan dječak, maslinaste puti, smeđih očiju i tamno smeđe kovrčave kose. Za razliku od ostalih četrnaestogodišnjaka puno je viši, izgleda zdravije i zrelije, iako je još uvijek mršav, nije mršav kao ostali.

„Teško je izaći iz stampeda." Nasmijala je Alita.

„Govorio sam vam da je bolje uhvatiti klupu bliže vratima, ali ne, vas prozori zabavljaju."

„Zabavniji mi je cvrkut ptica nego nastavničko blebetanje."

Na Alitinu rečenicu sam odmah pogledala okolo da slučajno netko nije čuo, neki profesor ili neka mala tužibaba ili da nema osa špijunica – mutanata koji na leđima nose sitne, ali moćne kamere koje savršeno snime zvuk i sliku, pa tako ljudska lica i glasove. Izgledaju i zuje poput osa, ali ih se prepoznaje tako da zuje za jednom mjestu u zraku i ne pomaknuti se ni milimetra, što nikad nisam vidjela kod obične ose. Tako da nikad nismo sigurni.

Nitko ne smije pokazati mržnju prema školi jer bi to pokazalo mržnju prema Infersaltu, najmoćnijoj državi.

„Najbolje da krenemo kući.!" rekla sam. Nisam htjela biti među ostalom djecom. Ne mrzim ih, naprotiv, ponosna sam na njih što su još uvijek vesela, zaigrana, nasmiješena, što uporno čuvaju svoje djetinjstvo, a ova prokleta škola im pokušava to oduzeti. Meni su uzeli djetinjstvo s jedanaest godina kad su mi brata poslali u Infersalt. Moram pred svima glumiti da mi je drago ma da nije nimalo. Ako samo malo nezadovoljstva pokažem možemo biti svi pogubljeni, i ja, i moji roditelji i moj brat i malodobna sestra, čak i neki nama bliski. Zato se ne nastojim zbližavati s mnogo ljudi, jer mogu platiti zbog mojih grešaka.

„Dobro, idemo." rekla je Alita.

Provukli smo se iz školskog dvorišta kroz hrpu zaigranih dječaka i djevojčica. Skoro su svi isti. Većina ih je maslinaste puti i smeđe kose raznih nijansi, najčešće kovrčave, često zelenih ili smeđih očiju, rijetko svijetle kože i plavih ili sivih očiju. Onaj tko se rodi plave kose potamni mu do puberteta.

Tako nas većina izgleda u Hereditatemu, kao i nas troje. Svi imamo maslinastu kožu, ja i Alita imamo svijetlo smeđu kovrčavu kosu, ja imam zelene, a Alita sivkasto plave oči.

Kao mi ljudi izgledaju na zapadnoj obali Balkana. Tipičan Balkanac ima centralnoeuropsku kožu, tamno plavu ili svijetlo smeđu kosu, okruglu glavu, široko lice, zdepastu građu i nizak rast. Tako izgledaju oni u središtu gdje tri četvrtine Balkanaca živi. Oni na istoku izgledaju slično nama samo što imaju pretežito svijetlu kožu i visokog su rasta. Na sjeveru imaju jako svijetu kožu tamnu kosu i oči. Na jugu imaju tamnu kožu, crnu ili smeđu kosu i oči i vrlo su niski, toliko niski da im je prosječna visina sto i pedeset.

Kad smo došli do mosta, Alita se pozdravila s nama i krenula kući. Na sekundu sam pogledala most i rekla: „Sretnica."

„Molim?" začudio se Amico.

„Ništa. Krenimo." promrmljala sam.

Alita i jest sretnica jer ne mora prelaziti ovaj most. Most je bio već star i ispucan sa milijun metalnih zakrpa koje su prekrivale kamene pukotine, a ograda je već zahrđala.

Ispod mosta se nalazilo nešto od čega bi vas hvatala muka u želudcu kad bi znali što je pod vašim nogama. Tako se ja osjećam svaki dan kad hodam po ovom mostu.

Ta crvena močvara, poznata kao Shrederovo grlo guta naše ljude već trideset godina od kad je Shreder došao na vlast. Široka je koliko i naša škola, a okružuju je stupovi. Na njih se vješaju tijela kažnjenika i stoje tu dok uže ne istruli i ne pukne. I njihova tijela ne padnu u močvaru. To nam je jedna od opomena. Svaki dan ljudi gaze po njima.

Tu se nalazi i jedan dječak iz mog razreda. Prije tri godine nisu mu htjeli dati resurse za sljedećih mjesec dana, a otac mu je izgubio posao. Od bijesa je profesora ubo nožem u trbuh. Profesor je preminuo u bolnici, a kasnije je dječak javno obješen. Njegovo tijelo je premješteno na jedno od tih stupova i svaki dan smo ga gledali dok smo prolazili ovim mostom dok mu tijelo nije palo u močvaru.

Čula sam da mu je kasnije cijela obitelj pomrla od gladi, a šuškalo se da im je netko ubrzao smrt.

No, danas sam morala prekriti muku u želudcu i preći preko mosta stisnutih zuba, kao svaki dan tijekom devet godina, koliko se i školujem. Ne smiješ pokazati obzira prema nikome tko je završio u ovoj močvari. Još davno je jedna žena bacila buket cvijeća za svog muža u ovu močvaru. Zbog toga su je spalili živu.

„Čuo sam da te netko zove Shrederovom mazom."rekao je Amico.

„Tako me zovu svaki dan." rekla sam.

„Sljedeći put mene zovi da ga razbijem. Shrederove maze ne mogu dobiti ukor."

„Lijepo kako to iskorištavaš." odbrusila sam.

Nas troje i još nekoliko djece u školi zovu Shrederovom mazama. Meni zbog brat koji sad radi u Infersaltu. Alitin otac je tamo radio kao vojnik još od prije nego što smo krenuli u školu. Poginuo je prije pet godina u borbi protiv države Salve za koju učimo da je uništavač i glavni neprijatelj, ali ipak svi znaju da je to moćnija država od Infersalta i želi slobodu, a oni je već godinama žele preuzeti kao što su i Balkan.

Amico je doživio još gore. Njegov otac ovdje živi, ali radi u policiji kao glavni špijun. Prijavljuje svakog sumnjivog vladi i čisti selo od propalica.

Nitko od njih nije htio tako završiti. Uhvaćeni su u zamku siromaha u koje mnogi još upadaju. U ti zamku su upleteni naše školstvo, policija i radništvo.

Ovakvo je pravilo školovanja. Školuju se sva djeca od šeste do osamnaeste godine života. Svi moraju platiti školovanje, makar dali krov nad glavom. Tko nema ni za školovanje, smaknut će ga jer je višak. Ono što se uči u školi je naš jezik, zemljopis, povijest, u kojem se svi moraju isticati, tjelesni odgoj, kemija, biologija, fizika, tehnička kultura, matematika, domaćinstvo, likovna i glazbena umjetnost i svi se bar u jednom moraju istaknuti. Svi moraju imati dobre ocjene jer je jednom godišnje – kako mi to zovemo – čišćenje od lijenčina. Svi se podaci o svakom učeniku, a s tim i ocjene, šalju vladi, a vlada bira nekoliko djece koja će biti smaknuta. Oni najbolji učenici dobivaju jednom mjesečno dovoljno resursa za preživjeti mjesec dana. U tu zamku upadaju siromašna djeca, a upao je i moj brat. Za vrijeme čišćenja od lijenčina odvajaju se i najbolji učenici i šalju se u Infersalt gdje se odlučuje za koji će se posao školovati i raditi do kraja života za Shredera. Posjeti su jednom godišnje, a obitelj godišnje dobiva još više resursa za život. Tako je isto sa poslom. Što bolje radiš posao dobivaš veću plaću, ako se previše ističeš, završiš u Infersaltu. Ako dobiješ otkaz tvoje dijete neće u školi dobiti resurse potrebne za život koliko god se trudilo.

Mi smo prije hvatali ribu golim rukama jer nismo si mogli priuštiti ni koplje, ni mrežu ni udicu, skupljali smo gnjile plodove s poda jer je svako stablo bilo nečije, mogli smo si priuštiti samo kruh tvrd poput kamena i tanak poput malog prsta, a praznine u maloj drvenoj kučici smo popunjavali papirom.

Sad imamo svoje kokoši, svinje, svoj vrt, čak i svoj bunar, pa me moramo piti iz bunara gdje pije cijelo selo. Kuća nam je sagrađena od cigli, imamo kamin, peć, vlastiti stol i stolice pa više ne jedemo na podu, suđe ne peremo u jezeru nego imamo vlastiti lavor, kupamo se u kadi, a ne u potoku i imamo razna sredstva protiv kukaca tako da nam namještaj nije više pun termita niti nam je odjeća puna ušiju.

Nažalost izgubili smo Pugnatora. Tamo je zaglavio doživotno ili dok Shrederov sin ne preuzme vlast i ne promjeni zakone.

Ja i Amico šutke prelazili most, ali nas je zaustavila moja poznata noćna mora. Osa-špijunka. Zujala je desetak centimetara ispred naših glava. Radi bih je udarila torbom i oštetila, no onda mi ne gine desetak udaraca bičem u javnosti.

„Koliko sam čuo, one ne ujedaju." našalio se Amico. Valjda me htio nasmijati, ali nije uspio. Pored ose-špijunke ispred moje glave i močvare mrtvaca ispod mojih noga ništa me ne može nasmijati.

Osa nas je nekoliko sekundi snimala i odletjela, a zatim sam udarila Amica naglo u nadlakticu.

„Au! Koji ti je vrag?" uzviknuo je trljajući nadlakticu.

„Što ako si im dao ideju?" viknula sam. „Ako još ugrade u njih otrove? Želiš da padamo mrtvi poput domina?"

„Pa nije im cilj istrijebiti nas. Ipak smo im potrebni, zar ne?"

„Točno. Zato će sve učiniti da nas iskoriste."

Ljutito sam se okrenula i nastavila dalje.

„Pa nije…"

„Šuti!" rekla sam i podignula ruku. „Danas is previše rekao."

Nastavila sam ubrzanim korakom da se što prije udaljim od njega, ali i da što prije prijeđem most. Napokon sam s kamenog mosta prešla na travu po kojoj sam voljela hodati. Od stvari koje su me uveseljavale kod ovog sela bilo je zelenilo, koje je sad bilo rijetko na Balkanu. Većina je voda zagađena, pa tlo ostaje suho i neplodno. Takvo je tlo okolo močvare i oko naše škole. Ono što me veseli su zaigrana djeca, more i voćnjaci u kojima popodne radimo. Voće ne jedemo osim ako ga ne platimo, no volim ga brati.

Mislila sam da ću zaboraviti na osu i most kad dođem doma i zabavim se s Mitis dok mi pokazuje svoje crteže, ali sam se grdno prevarila. Vidjela sam Mitis na koljenima kako četkom riba pod. Oči su joj bile crvene i natečene od plakanja, a na obrazu tamni trag šibe. Otac je poput kralja sjedio za stolom i jeo obilat ručak koji mu je majka spravila, a majka je u kutu sjedala i vezla ukras na košulji.

„Zaboga malena!" bacila sam torbu na pod, ne brinući se za knjige više, i odjurila do sestrice. Čučnula sam kraj nje i maknula joj tamnosmeđu kosu s lica da joj vidim obraz. Uzela sam iz vrča hladnu vodu i smočila komad tkanine, a zatim joj stavila na obraz. „Sutra će ovo pomodriti i izgledat će još gore. Ako netko vidi ovo u školi možda nam pošalju policiju doma." Ove riječi sam uputila ocu najdrskijim tonom. Znala sam da joj je on to učinio, iako nisam znala zašto.

Otac je naglo ustao, odgurnuvši stol i stolicu i naglo me uhvatio za košulju i podigao na noge.

„Što to znači? Ja vas maltretiram? Zlostavljam?"

„Ovako se životinje tretira, a ne ljude!" povisila sam sad ja glas.

„Želiš i da nju izgubimo?"

„Zašto bismo je izgubili?"

Otac me je okrenuo naglo prema kaminu. U vatri su izgarali šareni papiri. Sad su se lijepe boje stapale u pepeo. Mitis je bila nadarena u crtanju, ali je to skrivala od svih, pa i od našeg oca.

Prije nekoliko mjeseci za šesti rođendan sam joj kupila blok za crtanje i bojice. Svoje izvanredne crteže je pokazivala samo meni. To je bio naš tajni hobi. Nismo pokazivale roditeljima jer smo znale da bi se nešto ovako dogodilo. Naši roditelji su je bojali da izgube i nas kao i Pugnatora. No nisam htjela da Mitis ima strogo djetinjstvo kao što smo ja i Pugnator imali.

„Dopusti joj da barem stavi hladan oblog na obraz." rekla sam.

„Kad završi, stavit će. Ti idi za svojim poslom."

Zgrabila sam torbu i ljutito otišla u sobu. Skinula sam školsku uniformu koju sam mrzila, modra košulja kratkih rukava, crvena marama oko vrata, crne hlače i čizme. Obukla sam najobičniju majicu bez rukava i duge glače. Uzela sam svoju bilježnicu uspomena. Da mi je vidi policija, bila bih odmah mrtva. U njoj sam pisala kako mrzim Shredera, kako mrzim Infersalt, kako mrzim totalitarizam i naš način života. Pisala sam priče kako Shreder u njima završava mrtav, Balkan postaje slobodan, a Pugnator se vraća doma.

Na prvoj stranici sam nalijepila staru zastavu Balkana, isječenu iz starih novina. Zastavom se vodoravno rastežu tri boje, crvena, bijela i plava. Vjeruje se da je većina država, davno prije na Balkanu imala zastave s ove tri boje, ali nismo učili o njihovim zastavama. Na ovoj je crvena značila krv prolivenu za našu zemlju, bijela čistoću naših duša u koje se prije vjerovalo, a plava čistoću naših voda koje više i nisu tako čiste. Na zastavi se nalazila grančica masline koja je bila simbol slobode, neovisnosti i čistoće. Sad se ne smije služiti svojom nego Infersaltovom zastavom obojanom u zlatno sa Shrederovim portretom i crvenim ružama okolo njegove glave.

Također sam u bilježnici napisala pjesmu za koju se danas skidaju glave ako je netko zapjeva. Majka mi je izrecitirala kad su Pugnatora odveli, a ja sam je zapisala. Pjesma se zove Vjerni sin. Rijetko joj tko danas zna riječi, a sumnjam da joj itko zna melodiju.

Oči mutne i vlažne,

Lice ispijeno i blijedo,

Ruke grube i ispaćene,

A u njima maleno čedo.

Iz nje isijava sreća,

Dok dijete na prsima doji,

Dok mu svaku suzu briše,

I dok mu godine života broji.

Ali tu vlada glad,

I izbačena rebra kod ljudi,

Ne preostaje ništa drugo,

Nego da se dijete u školi trudi.

Ali nakon punog želudca,

Crni oblak se nad njih nadvije,

Dođe vrijeme da dječak otiđe,

I pred vladarom rep podvije.

Prođe dvadeset ljeta,

Čovjek nije dječak više,

Odlazi svome domu,

Jer se majci crno piše.

Majka pred narodom,

S užetom oko vrata stoji,

A pored nje dragi sin,

Do pogubljenja trenutke broji.

I sin povuče uže,

I tijelo joj se u zrak vine,

Zadnja misao joj bude:

„Zašto dragi sine?"

Pjesma jasno u glasno govori o sinu koji je ubio svoju majku jer je postao Shrederovo pseto. Majka se trudila da joj sin preživi, a kasnije se sin trudio da prehrani majku. Nažalost je završio u Infersaltu i poslao ono najgore što se od njega moglo očekivati.

Ne zna se je li pjesma nastala po istinitom događaju, ali bilo je puno ovakvih slučajeva. Amicov otac bi vlastitog sina pogubio.

Ne zna se gdje je ova pjesma nastala. Postala je poznata u vrijeme kad su se moji roditelji vjenčali, a autor pjesme vjerojatno više nije živ.

Svako dijete na ovom području ima nešto, kao ja svoju Bilježnicu uspomena, što im govori pravu istinu – od kad je Shreder na vlasti, cijeli svijet je pošao k vragu.

Kako smo učili u školi, prije četiri tisuće godina ljudi su bili robovi slobode i svojih potreba, što je zapravo značilo, vladao je mir na zemlji. Imali su čak bolju tehnologiju nego danas, ali je zbog nekog razloga, kojeg nam nisu rekli u školi, izbio veliki nuklearni rat i ljudi su iskoristili svu tehnologiju da bi uništili jedni druge.

Silna tehnologija je uništavala majku prirodu, a majka priroda im je uzvratila. Javila se velika suša koja je izazvala razne bolesti i ludilo među narodom. Bez vode su najviše biljke i životinje nestajale, tako da su ljudi ostajali i bez hrane. Kasnije su počeli i snažni potresi, a ubrzo su se otopili sjeverni i južni pol. Razina mora se naglo podigla, reljef zemlje se potpuno promijenio i više od tri četvrtine kopna je potonulo.

Kasnije dolazi crno doba i nitko ne zna kako su ljudi živjeli i kako su uopće preživjeli. Jedna teorija govori da su preživjeli oni koji su pobjegli u planine, druga govori da su neki iskoristili tehnologiju da izgrade podzemne bunkere gdje su se skrivali nekoliko godina.

Prije dvjesto godina Grenland je izgradio Infersalt. Zahvaljujući tehnologiji, povezao je sve države i pomogao im u razvitku. Nakon pola stoljeća počeo ih je iskorištavati i nametnuo im je svoj jezik tako da su zaboravili svoj ili ga više ne koriste. Nitko od nas Balkanaca ne zna svoj stari jezik. No pravi teror je počeo prije trideset godina.

Stariji se ne sjećaju puno bivših vladara, ali su rekli da baš nikoji nisu bili gori od Shredera. Potestrat Shreder je sa dvadeset i dvije godine ubio svog oca i preuzeo prijestolje. Nametnuo je drakonske zakone, ubio je svakog protivnika u jednoj noći, što je činilo desetak tisuća ljudi, a u prvoj godini vladavine uništio je desetak država, što je činilo stotinjak miliona ljudi.

Moj otac je tada imao tek jedanaest godina. Pred njegovim očima su mu objesili roditelje jer su izazvali nered u selu. Sad mu je i sin pao u njihove ruke.

Kako prolazi vrijeme, sve više se bojimo da će Balkan biti uništen. Nama dvije najbliže države su već nedavno uništene.

Sjeverno od nas Skandinavija je uništena prije osam godina. Stanovnici su bili poznati po izrazito svijetloj koži, bistrim očima, plavoj ili smeđoj kosi, a na istoku s tamnim očima i kosom. Bili su vrlo visoki i krupni. Za Infersalt su izvozili naftu, plin, bili su poznati po ribarenju i kvalitetnom drvu.

Nama najbliža država – Apenin, uništena je prije tri godine. Apeninci na jugu su izgledali slično kao mi. Imali su maslinastu put, smeđu ili crnu kovrčavu kosu, smeđe ili zelene oči i bili su niska rasta. Na sjeveru su imali svijetlu kožu, smeđu kosu, smeđe ili zelene oči. Bili su poznati po hrani i proizvodnji odjeće. Od njih su najčešće uzimali krojače i kuhare. Najviše su izvozili žito i ribu. ali najviše su se isticali po lijepim ženama koje je Shreder često uzimao za prostitutke.

U školi nas uče da su oni to zaslužili i da su bili neprijatelji, no znamo da nisu. Ne sjećam se što je bilo kad je Skandinavija uništena, ali se sjećam da je cijeli Hereditatem lio suze zbog Apenina. Tad su vladali još gori neredi na ulicama diljem Balkana, a u nekim gradovima su morali pucati i ubijati da ih smire.

Nakon što sam se ispuhala čitajući bilježnicu, uzela sam knjigu iz biologije. Voljela sam biologiju. Kad bih mogla, bila bih najbolja u biologiji, a ne smijem se isticati. Ipak se trudim jer su nam pomalo počeli smanjivati resurse. Zapustimo li se ja i Mitis, možemo se pozdraviti s ovom kućom. Onima kojima su članovi obitelji poslani u Infersalt, njihove obitelji promatraju više nego ostale.

Što najviše volim iz biologije jest bilje. Ispod kreveta imam svoj tajni mali herbarij, kao što je Mitis imala blok za crtanje. Održavam vrt iza kuće i to mi pruža zadovoljstvo. Brinem se i za čistoću kuće jer majka ima problema s leđima.

Otac mi radi kao graditelj i gradi poslovne zgrade. Majka se brine za hranu, radi kao krojačica i vezuje u slobodno vrijeme.

Naše selo je poznato po vezovima. Ta tradicija potječe prije crnog doba, ali samo je kod nas očuvana.

Moja majka vezuje tuđe košulje besplatno jer ljudi u selu si ne mogu priuštiti svečana odijela, pa čak ne možemo ni mi. To mogu samo oni bogati u gradovima.

Naša svečana odijela su obične čiste košulje ili haljine ukrašene vezovima, crvene hlače ili suknje, crvene cipele i šarena marama oko vrata ili glave.

Za vjenčanje ili rođenje djeteta se ljudi okupe i slave pjevajući dok muškarci sviraju tamburice, ili plešu kolo dok dječak svira lijericu, a zaslade se pršutom, ribom, maslinama, salatama i plodovima mora.

„Ignis, jesi li spremna?" viknula je majka iz dnevne sobe.

„Jesam." rekla sam.

U četiri navečer bilo je vrijeme obveznog rada, za svih od treće godine, pa dok su još u stanju raditi. U Hereditatemu dio sela je bio namijenjen za poljoprivredu, dio za stanovanje, dio za školu i poslovne zgrade, a dio za močvaru. More je bilo većinom rezervirano za uzgoj školjki, ribarenje, a također imamo i solane. Tamo popodne rade muškarci, a među njima i moj otac.

Kad smo došle u voćnjak, čekale smo da nam podijele zadatke. Upravitelj nam je dijelio papiriće s mjestom berbe, a oko voćnjaka i povrtnjaka je bila visoka bodljikava ograda i stražari s napunjenim oružjem. Pogledi starijih žena su sretali na moju majku. Ona se u selu isticala od mnogih žena svojih godina, ne samo zbog svijetle kože, nego zbog ljepote. Izgledala je mlađe od mnogih žena, manje izmoždeno i iscrpljeno. Mnogi govore da sam ja naslijedila njenu ljepotu. Istina je da većinom sličim na nju, samo imam boju kože na oca, a majčinu kosu, oči i crte lica.

Pugnator i Mitis izgledaju kao otac. Imaju maslinastu kožu, tamnosmeđu kosu i oči, a Pugnator toliko sliči na oca da su ga nekad zvali Odium mlađi.

Nakon dugog čekanja podijelili su nam papiriće s mjestom berbe. Ja sam dobila masline, Mitis mandarine, a majka je dobila grožđe. Masline su mi najdraže jer smo imali dugogodišnja visoka drveća pa sam se mogla popeti na najvišu krošnju. Odabrala sam najstarije i najviše drvo i popela sam se skoro na vrh. Mogla sam to zbog svoje sitne građe i lagane visine.

Govorili su mi da više izgledam kao da mi je dvanaest, a ne četrnaest, ali u ovom mjestu izgledaju tako skoro sve djevojčice mojih godina, a neke i mlađe.

Berući masline i stavljajući ih u torbu, slušala sam mlade koji beru masline s nižih grana i pjevaju. Slušajući pjesme imala sam osjećaj da sam da svečanoj gozbi, samo su nedostajale tamburice.

U Hereditatemu svatko je imao glas anđela, samo se s time nitko je mogao prehraniti.

U krošnji sam primijetila da me potajno gleda djevojčica kovrčave kose boje mahagonija i oči boje morskih dubina. Imala je kožu kao poput moje i bila je nešto sitnija od mene.

Militia, djevojčica iz mog razreda. Nikad nismo ni jednu riječ progovorile tijekom devet godina školovanja. Znam je po tome jer je u domaćinstvu najbolja ne samo u razredu, nego i u cijeloj školi. Ima velik talent za kuhanje. Vjerojatno je to naslijedila od majke koja radi u poznatoj zalogajnici u gradu. Majka joj zbog izvrsnog rada dobiva odličnu plaću, ali više od pola plaće potroši na prijevoz. Zato je Militia jedna od one djece kojoj su doslovno izbačena rebra zbog gladi.

Odmah sam skrenula pogled, kao da me nije briga. Militia me prezire poput ostale djece, ne zbog bogatstva, nego onog što nas čini bogatim. Ne znam je li se namjerno popela u ovu krošnju da mi bude neugodno, ili je to bila slučajnost. Kako god bilo, odlučila sam je ignorirati.

Nakon berbe, po običaju sam se otišla naći s Amicom na plažu. Kupila sam nekoliko voća i povrća, a u pekari sam uzela dvije pogače meni i njemu. Znala sam da će on uzeti nešto ribe i školjki, što je mnogo skuplje od voća.

Znala sam da će obrok i Amicom biti slađi jer i tako sam preskočila ručak nakon što sam vidjela što je otac napravio Mitis.

Trebala sam se probiti kroz šumu do ruba litice. Sto metara niže je plaža na kojoj se djeca potajno sastaju da mogu pričati što hoće i često ulove ribe da je ne moraju kupovati. Tako smo ja i Pugnator radili dok nije otišao.

Kako ovdje puno djece završi razbijenih glava, treba se znati spustiti i popeti. Mene je Pugnator naučio kad sam krenula u školu. Nisam Mitis htjela naučiti jer je na prvoj berbi s tri godine pala sa drveta i slomila nogu. Godinu kasnije ju je prijateljica naučila kako se spustiti i popeti.

Naravno, roditelji ne znaju da se itko od nas spuštao na tu plažu jer bi nas ubili.

Spustila sam se i vidjela Amica na starom mjestu. Sjedio je na stjenovitom području i zapalio vatru. Dotrčala sa do njega i pred noge mu istresla voće i povrće. On je već skupio nekoliko štapića i počeo nabadati komadiće ribe, dagnje, prstace i mušule.

„Ništa nije ražnjić bez maslina." rekla sam.

I ja i on smo obožavali masline. Cijelo selo ih je obožavalo. Uzela sam štapiće i počela na njih nabadati masline, trešnje, komadiće jagoda, jabuka, paprika, krastavaca i naranča. Nabadali smo voće i plodove mora na štapiće i pekli ih na vatri. Na vatri se voće i povrće osuši, ali školjke i riba upiju sok, pa okus bude bolji.

Zasladili smo se ražnjićima i kruhom, a zatim smo legli na stijenu i gledali bistro plavo nebo.

„Lijepo je nebo." rekao je Amico.

„Točno." potvrdila sam.

„Oni koji žive u gradovima ovo nemaju."

Ljudima u gradovima je život olakšan. Imaju mnogo više nego mi, život im je olakšan tehnologijom no blizu svakoga grada ima bar jedna tvornica tako da nebo poviše grada je sivo, a more ili vode su im toliko zagađeni da pri doticaju opeku kožu. Nisu rijetke ni kisele kiše, a još su češći tumori.

„Nikad ne bih živio u gradu."

„Ni ja."

„A ne bih ni ovdje."

Čudno sam ga pogledala. Ovo nije loše mjesto. Hereditatem je prekrasno mjesto. Loš je način života.

„A gdje bi onda?"

„Ne znam. Negdje gdje je bolje."

„Gdje bi imao more, masline, naranče i ostalo?"

„Apeninci su to imali. Mora da postoji još negdje."

„Ako postoji, i to je u rukama Shredera."

„A Salva?"

„Skinuli bi ti glavu čim tamo dođeš. Njima smo svi neprijatelji."

„A bijeg?"

„Znaš da nije moguć."

Ose-špijunke su svugdje, osim na ovoj plaži. Cijeli je Balkan opasan električnim štitom kao i sve države, a ima još nekoliko načina špijuniranja za koje mi ne znamo.

„Bar mi u glavi nije nemoguć."

„Neka ti u glavi bude nemoguće. Izvan glave postavi granice."

Umuknuo je. Šutao je samo nekoliko minuta. Možda sam bila malo oštra. Zna da ne možemo pobjeći, nije glup.

„Bi li željela djecu." pitao je nakon šutnje.

„Da, valjda."

„Ja ne. Ako naslijede gene mog oca ja bih ih zadavio vlastitim rukama."

„Daj šuti!"

„A možda me otac pretvori u sebe."

„Neće."

„Kakav bih onda bio čovjek."

„Neće!" povisila sam ton da ga ušutkam.

„Vjeruješ u to?"

„Ti nisi on."

„Nisam još."

„I nećeš biti." odbrusila sam mu. „Samo se ja nadam da me otac neće pretvoriti u histeričnu glupaču koja…"

Amico me je primaknuo k sebi i poljubio. Poljubac je bio lagan i brz. Tad se Amico odmaknuo i nesigurno me pogledao.

„Što je to bilo?" nasmijala sam se.

„Mislio sam da to želiš." slegnuo je ramenima.

Opet sam se nasmijala. Stvarno je bio sladak kad je nesiguran.

„Nisam znala uopće da smo došli na ovo."

Skrenuo je pogled na tlo. Izgledao je kao da mu je stvarno neugodno.

Željela sam spriječiti neugodu pa sam mu stavila glavu u krilo i rekla: „Učini to opet."

Nasmijao se, sagnuo se i opet me poljubio. Ovaj put je poljubac bio duži i bolji. Leptirići su me poškakljali u trbuhu, srce mi je poludjelo, a obrazi su mi se zažarili.