Ruža

Jednom davno, u cvjećarnici, bijaše jedna plastična ruža koja je, zabunom, završila na stolu s pravim, prirodnim cvijećem.

Ondje, vidjevši očaravajuću ljepotu svojih poznanika – autentičnog cvijeća koje je rođeno iz zemlje, hranjeno vodom i izraslo pod Velikim Suncem dok je ona samo plod čovjekove ruke i njegovog površnog svijeta, plastična ruža se osjećala manje važnom pa čak i nevažnom.

Vrlo često čula bi izrugivanje svojih 'prijatelja', jer, tužno ali istinito, obično ona najljepša stvorenja imaju najružniju dušu. Ismijavali su je zbog njezine neprirodne, plastične ljepote; manjka indentiteta i autentičnosti, njezine boje, oblika... Zbog svega. Jer za njih ona bijaše ništa do li imitacije.

Svi ti komentari nisu učinili ništa nego je vrijeđali, sat za satom, dan za danom. I iako je mrzila to cvijeće svim srcem, u isto vrijeme željela je biti više poput njih – biti pravi cvijet, cvijet s aromom i bojom danom od starne Majke Prirode.

Ali, jednog dana plastična ruža bijaše kupljena te je društvu ostalog cvijeća ušla u aranžman za svadbu. Ni tako lijep događaj kao što je svadba, gdje dvije obitelji postaju jednom, nisu mogle promijeniti stvarnost – ona je drugačija od ostalog cvijeća te nitko i ništa to ne može promijeniti.

Dobra glazba, ukusna hrana i ugodan razgovor – svadba je bila savršena, a poljubac tek vjenčanog para zapečatio je njihovu budućnost - budućnost punu prave ljubavi. Ali ni tada mala plastična ruža nije bila sretna... jer ona tamo jednostavno nije pripadala.

Ali, suprotno od Majke Prirode koja je dobra i nježna, Vrijeme je tvrdoglavo te ne oprašta. Dok su neke aranžmane uzeli uzvanici svadbe, onaj aranžman s plastičnom ružom je ostao u dvorani, potpuno zaboravljen. Na hladnoći koja je vladala, očaravajuca ljepota cvijeća je blijedila: crvene, plave, ružičaste i bijele ruže poprimiše bolesno sivu boju. Ali ne i plastična ruža. Njoj starenje nikad nije bio problem, niti će ikad biti: na kraju, jedino je ruža ostala na životu s ničim do li melankonijom i krenula u bitku s budućnosti - sama.

Ali, čak i za plastična bića, život se naglo preokrene te i ona dobiju šansu za sudjelovanje u nečemu tako divnom kao što je prava ljubav.

Mladi domar, koji je za uzeo taj posao pošto nije mogao naći bolji, a morao je od nečega živjeti, je čistio dvoranu po završetku svadbe te je vidio plastični cvijet i dobio ideju...

Te noći, kada je mladić shvatio da je vrijeme za otići kući, umjesto da pođe doma, on otiđe u drugom smjeru, na drugi kraj grada, u četvrt skromnu poput njega. Ondje vidje mladu djevojku svojih godina...

Drago mi je da si došao - kaže ona priđevši mu bliže.

Imam nešto za tebe, draga... –

I tada on iz džepa uzme ljubavno pismo sa skromnom, ali posvećenom njoj poezijom inspiriranom ljubavi prema svojoj partnerici te zajedno s pismom da joj i plastičnu ružu. Djevojka uzme ovaj mali, ali važan dar i zagrli ga. Njoj nije stalo do podrijetla cvijeta, već samo do osjećaja i znaka mlade ljubavi...

I usprkos tome što nije rođena kao prava, prirodna ruža, dok se sada odmara u glinenoj vazi zajedno s fotkom dvoje mladih ljubavnika, zna da je nekako zaradila pravu dušu. A na kraju, to je jedino bitno...