Ignis

San mi je poremetilo glasan zvuk alarma. Stisnula sam oči i rastegnula se čim se oglasio taj zvuk. Naglo sam ustala i začepila uši. Mislim da sam čak i opsovala. Zbog iritantnog zvuka umalo mi nisu popucali bubnjići.

„Vrijeme je doručka!" čuo se ženski glas na razglasu. Glas joj je bio piskutav poput djevojčičinog i zvučala je smiješno izgovarajući sa svojim naglaskom naš jezik.

Primijetila sam da sam spavala na krevetu udaljenom od ostalih, a onda mi je u glavu došla slika od jučer. Gušili su Vulpesa, gušili su ga zbog mene, ni manje ni više jer sam bila glupa. Kad se sjetim sebe jučer dođe mi da se bacim kroz prozor.

Primijetila sam da su ostali počeli izlaziti pa sam se iznenadila. Nitko nije imao pratnju, a niti su vrata bila zaključana.

„Gdje idete?" pitala sam.

„U kupaonice." Pokazala je Nives palcem iza sebe.

Slegnula sam ramenima. Nisam znala da smijemo napuštati ovu prostoriju bez nadzora, vjerojatno jer jučer cijeli dan nisam bila pri sebi. Jednostavno nisam mogla izbaciti iz glave činjenicu da sam umalo ubila Vulpesa, a ne mogu je još izbaciti. Još mi je u glavi mladić koji se borio za život zbog mene, a da se nisam rasplakala, vjerojatno bi ga ubili. Čini se da suze krhke Ignis ovdje pale.

Kupaonice su se nalazile točno preko puta naše sobe, ne znam kako ih nisam prije primijetila, vjerojatno jer sam jučer bila sva izvan sebe. Ušla sam u prvu slobodnu, oprala sam zube, umila se i počešljala.

Stvarno sam u odnosu na druge izgledala potpuno drugačije, ne uključujući Militiu. Sad u ovoj širokoj košulji primjećujem koliko su mi zapravo ruke tanke, koliko mi je lice mršavo, grudi uopće više nemam, mogu si napipati sva rebra, a zdjelične kosti mi iskaču kao britve. Izgledam kao mučenica. Nije ni čudo što me je predsjednik gledao s onakvim sažaljenjem, kao da su me prisilili na ovaj plan. Sada shvaćam što mi je Vulpes jučer govorio, moram biti oprezna kako se ponašam.

Kad sam otvorila vrata, taman je prošao Vulpes ispred mene. Očito me nije ni primijetio ili se samo pravi. Na zatiljku sam mu vidjela mali šav, sličan kakav sam ja imala od vađenja čipa. Vjerojatno mu ga je Cano izvadio, a možda i Surrexa. Ona zna neke kirurške zahvate.

Potrčala sam do njega i zgrabila ga za nadlakticu. Lecnuo se i uhvatio se za srce. „K vragu ženo, sad me pokušavaš ubiti srčanim udarom? Koji je sljedeći potez?"

„Žao mi je!" rekla sam i pustila ga. Ja stvarno nisam normalna. Možda sam previše neprimjetna bila u divljini, a sad moram naučiti kako biti primjetnija.

„Što je bilo? Zar negdje gori?"

„Stvarno mi je žao zbog onog jučer. Bila sam stvarno glupa."

„Rekao sam da je u redu. I sam želim to zaboraviti."

„I opet, žao mi je zbog ovoga."

„Sljedeći put me zazovi, ne trči mi iza leđa."

„Hoću."

Čula sam podsmjeh sa strane. Jedan nam se policajac smijao, vjerojatno više meni nego njemu.

„Idemo!" Vulpes me je pogurao.

Poveli su nas u posebnu kantinu. Imali su samo pet stolova i dvadesetak stolica, dovoljno za nas. Hrana nije bila splačina kao što sam očekivala, bila je normalna. Ne znam ni zašto sam očekivala sam će biti splačina. Vjerojatno jer sam puno viđala kako Shreder svoje zatočenike tretira.

Uzela sam malo komad piletine preliven sa sirom i rižu. S tim sam još uzela i sok. Odavna ga nisam pila. Po mirisu hrana mi se činila nevjerojatno ukusna iako je bila potpuno obična.

Primijetila sam da je Surrexa ovaj put sjela dalje od nas, sama za stolom. Mislila sam je pozvati k nama, ali nešto me je kočilo.

„Rekla sam joj, ali mi ne vjeruje." Rekla je Nives.

„Jesi li natjerala Pupila da joj prizna?"

„Nije mi to palo na pamet." Slegnula je ramenima.

Nažalost sad ne možemo lako do Pupila. Kad nam dopuste pristup djeci, onda će ostali saznati istinu i nadam se da Vulpes me neće gledati kao što me sad gleda. Znam da on ne želi biti pristojan prema meni, ali mora. Svađa bi nas samo još više uvalila u nevolju, a najviše njega.

„Nadam se da ćemo vidjeti djecu danas." Rekla sam.

„Kako si u to sigurna?" pitala je Militia. „Zar nisu jučer Vulpesa umalo ugušili?"

Opet mi je ta slika došla u glavu. K vragu! „Nisu oni kao njihov predsjednik."

„Ni oni ne znaju da mi nismo kao Shreder."

„Nakon trideset godina napadanja teško je to dokazati." Rekla sam. „I samo da znate, danas će nas pregledavati od glave do pete."

„Znamo, rekao nam je Miles jučer."

Nakon doručka su svakoga razdvojili i odveli u posebnu prostoriju. Nadam se da neki neće biti previše tvrdoglavi tijekom ispitivanja. Ako želimo dokazati da nismo opasni, nemamo što skrivati.

„Izuj cipele!" naredili su mi. Odmah sam izula i stala na vagu kad mi je policajka pokazala. Na vazi je točno bio i metar da mi izmjere visinu i težinu. Visina mi je bila sto šezdeset i tri, a težina četrdeset i dva. Zapravo nisam nimalo narasla, a imala sam deset kilograma manje nego kad sam se zadnji put mjerila.

Uzeli su mi DNA iz sline, izvadili su mi krv, mjerili mi tlak, izdržljivost, pitali me datum rođenja, sposobnosti, znanja, vještine i o svakome da rečem što više mogu. Nadam se da će svi govoriti istinu. Također su me stavili pod ultrazvuk da provjere imam li u tijelu oružje ili uređaj za praćenje.

Kasnije su mi dali da se otuširam i ponudili su mi novu odjeću. Ova je bila malo uža, vjerojatno su mi pogodili broj. Obukla sam se i vidjela kako me djevojke čudno gledaju.

„Što je bilo?" pitala sam. „Jesam li nešto pogriješila?"

„Jako si mršava." Rekla je jedna djevojka. „U odnosu na ostale."

„Imam brz metabolizam." Nasmijala sam se. Ne moram sad pričati s njima o bijegu, ali bi bilo lijepo da znaju da je ova mršavost uzrokovana jednim od boljih trenutaka u mome životu.

„Kad ćemo vidjeti djecu?" pitala sam kad sam zakopčala zadnji gumb košulje.

„To će predsjednik odlučiti." Rekla je jedna djevojka.

„Hoćemo li danas?"

„Ne znamo, ali moguće je."

Bilo mi je čudno razgovarati s njima jer su zapravo bile pristojne prema meni. Ako se Shrederov zarobljenik stražaru obrati najblaže će proći ako mu polome obje noge.

U sobi sam sjela kraj Pugnatora koji se činio nervozan. Ruke su mu bile položene iznad glave i gledao je krevet poviše. Vidjela sam da je bio zamišljen, ali i ljut. Nadam se da se nije posvađao s jednim od policajaca. Kad on krene glavom kroz zid, onda je sve loše moguće.

„Što je bilo?" pitala sam. Nitko nije bio ljut osim njega.

„Samo me sažalijevaju, ne znaju ništa drugo." Rekao je. „To mi najmanje treba."

„Mi iz divljine izgledamo drugačije nego ostali, zato nas drugačije gledaju."

„Kad sam skinuo majicu jedna djevojka se rasplakala."

Kad sam mu prvi put vidjela leđa umalo sam se i ja rasplakala. I tako mu je cijelo tijelo puno udubljenih i ispupčenih tamnih ožiljaka, a leđa su mu doslovno obojana tragovima bičevanja.

Ali što više pokažemo svoje patnje i onoga što smo doživjeli, možda više ljudi pristane na pobunu, pa i riskirati sve da bi uništili Shredera. Sažaljenje velikog broja ljudi možda upali.

Krevet do je sjela Militia također nezadovoljna. Jesu li nju sažalijevali? Vjerojatno jesu kad su vidjeli kako je mršava, vjerojatno ima barem dva kilograma manje od mene.

„Oni i njihova kilaža!" brundala je. „Zašto su tako naporni? Počeli su me ispitivati kako uopće znam kuhati kad toliko malo jedem."

Nasmijala sam se. „I što si im rekla?"

„Znojim se previše dok kuham." Militia skoro sve zna okrenuti na šalu.

„Koliko kila težiš?"

„Trideset i sedam."

Izbečile su mi se oči i lice mi se ukočilo. Nisam uopće znala da ima toliko malo kilograma. Istina je da je dosta niža od mene, ali to je premalo čak i za njenu visinu. Dobro je s obzirom koliko je težila kad je tek došla u Infersalt. Bila je visoka sto četrdeset i pet, malo niža nego sad, a težila je dvadeset i devet kilograma. Da nije došla u Infersalt, vjerojatno bi za nekoliko dana oboljela zbog gladi, a takve se jedva spašavalo.

Pogled mi je pao na veliki prozor kroz kojeg su se vidjele šarene zgrade i letjelice. Oni četvero su sigurno negdje dolje u parku. Nemaju što drugo raditi trenutno nego se zabavljati. Osim ako trenutno i njih ne ispituju.

„Možda su opet u parku, kao i jučer." Rekla sam Pugnatoru. To mu je malo podignulo raspoloženje.

Otišli smo do prozora da ih opet vidimo. Bili su u parku kao i jučer. Ovaj put je Mitis nosila bijelu majicu bez rukava i žute hlače, a za ruku je vodila Speru koja je nosila modru haljinicu dugih rukava. Izgledale su preslatko u toj šarenoj odjeći. Mitis je podigla Speru i položila na plastičnog konjića na opruzi, a zatim ju zanjihala.

Martin ovaj put nije bio s njima, ali primijetila sam Pupila kako uči Semina da se penjati na skelu.

„On nije stvarno normalan!" rekla sam. „Zadavit ću ga kad ga vidim."

„Mi bi se penjali na drveća čim bi prohodali."

„Mi smo vježbali za berbu."

„Tko zna kad ćemo ih vidjeti."

„Možda je moguće i danas."

„A možda tek nakon borbe, nakon što zaključe da im nismo lagali."

„Ne vjerujem."

„Čuo sam da je predsjednik lud."

„Ovo je demokracija i predsjednik nije taj čija je riječ zadnja"

„Ali tko još može odlučiti umjesto njega?"

„Ostali članovi vlade, ili njegova djeca."

„Ima djecu?"

„Koliko sam čula ima dva sina, a stariji su od nas."

„Bilo bi još gore da su poput njega."

„Ne znam."

Nekoliko sati nakon ručka je jedan mladić ušao u sobu i javio nam da svi u rodu s djecom mogu im doći u posjet. Poveo nas je četvero do posebne sobe u kojoj su se nalazila djeca, zajedno s Martinom.

Semin je odmah skočio Vulpesu u naručje, Pugnator je odmah uzeo Speru, a Mitis je meni potrčala u zagrljaj. Pupil je samo sjedao uz Martina i promatrao nas.,

„Nadam se da si ih se trudio oraspoložiti." Rekao je Vulpes Martinu. Nijedno od djece nije bilo dobro raspoloženo. Mitis je cijelo vrijeme skrivala lice, Semin se umalo rasplakao u Vulpesovom naručju, Spera se rasplakala čim ju je Pugnator uzeo, a Pupil je posramljeno sjedio uz Martina.

„Nedostajali ste im." Rekao je Martin. „Mališani su jedva jeli bez roditelja, a Mitis bi se skoro rasplakala kad ne bi uspjela komunicirati sa ostalom djecom."

Mitis nikad nije voljela biti sama, a ovaj put nije znala njihov jezik pa se nije mogla sporazumjeti s ostalom djecom.

„Kako su s tobom postupali?"

„I previše dobro. Trude se biti što pristojniji, kao da im život ovisi o tome."

„Onda te definitivno tretiraju bolje od nas."

Martin se nasmijao. „Pa, podbacio si u tome."

Obojica su se nasmijali. Vulpes se sagnuo i zagrlio ga. Ponašali su se kao stari prijatelji, a meni ga Vulpes nije nijednom predstavio tako da ne znam koliko se znaju, ali definitivno znam da je Martin stariji od Vulpesa barem pet godina.

Pugnator je prebacio ubrzo Speru u Surrexine ruke. Tek sad vidim da je Surrexa cijelo vrijeme plakala. Vjerojatno su to bile suze radosnice.

Ja sam Semina pogladila po kosi da me pogleda jer je cijelo vrijeme čvrsto držao ruke oko Vulpesovog vrata i nije ih razdvajao. Pogledao je u mene i lagano se nasmiješio, ali nije pokazivao neku veliku radost.

Mitis se još više skupila uz mene kad je vidjela da nam se Pugnator približava. Još ga se sramila, a ja ne znam kako on nju sad doživljava. U divljini ju je dvije godine izbjegavao.

„Dođi ovamo!" Pugnator ju je uzeo u naručje i zagrlio.

„Opraštaš mi?" pitala je. „Napokon?"

„Da, opraštam ti." Pugnator se nasmijao.

Primijetila sam da je Pupil još sjedio u istom položaju, očito tužan jer mu nitko ne obraća pažnju. Jadno malo siroče. Mislim, i jest siroče, ali nije zaslužio nikakvu pažnju od nas.

„Uzmi ga!" Vulpes mi je predao Semina u ruke, a zatim je krenuo prema Pupilu. „Dođi mali!" rekao je i uzeo ga u ruke. „Zahvaljujući tebi smo sad ovdje. Samo da znaš, ako sve dobro prođe, o tebi će generacije učiti iz povijesti."

„Više će o vama učiti." Rekao je mali skromno. Je li se to on srami? E pa neka prekine sram tako da mu reče istinu. Imao je dovoljno hrabrosti za bijeg, a prevelika je kukavica da prizna istinu.

„Uspio je komunicirati s ostalom djecom na svoj način." Nasmijao se Martin.

Da, uspio je pokazati svoje umijeće penjanja pred drugom djecom i tako ih zadivio. Mogu i ja balansirati na klackalici na jednoj nozi i pohvaliti se ostalim. Ne bi bilo teško, ali sam malo prestara za to, kao i on za igranje u parku.

Još prije nego što se Mitis rodila Pugnator je izgradio klackalicu djeci ispred škole. Često smo se natjecali dok su dvoje sjedali na njoj tko može dulje balansirati na jednoj nozi, usput dok se ovi dvoje njišu. Nerijetko su djeca završavala razbijenih noga, pa čak i glava tako da je ravnatelj naredio da se klackalica spali, jedino čemu su djeca u školi radovala.

Pupil me je sramežljivo gledao neko vrijeme, a zatim je nešto šapnuo Vulpesu na uho. Izbečila sam oči čim sam pomislila što bi to moglo biti. Priznaje li istinu ili govori nešto deseto?

Vulpes ga je čudno pogledao, a zatim je prebacio pogled na mene. Znači malo kopile mu je priznalo. Podigla sam obrve u stilu: rekla sam ti. Vulpes je tada prasnuo u smijeh, a ostali su ga čudno pogledali.

„Ništa važno." Mahnuo je rukom. Jako smiješno Vulpes. Nemaš pojma koliko nam je to kopile briga zadalo.

„Vrijeme posjeta završeno." Viknuo je policajac s vrata.

Spera se rasplakala čim ju je Martin uzeo iz Surrexinih ruku, a Semin je nakratko zajecao kad sam ga spustila na pod.

„Vidimo se brzo." Rekla sam i poljubila Mitis u čelo.

Dok smo hodali do sobe, Vulpesu je blesavi osmjeh umalo zaokružio glavu. Nije skidao osmjeh s lica cijelo vrijeme.

„Prestani!" udarala sam ga u ruku. „Ozbiljno, nije smiješno!"

Kad smo došli u sobu, odvukla sam ga za ruku do prozora, daleko od drugih.

„Što je bilo?" nasmijao se.

„Nije smiješno. Znaš li koliko nam je taj mali briga zadao? Pugnator je svaki dan plakao jer je mislio da je Spera mrtva. Svaki dan."

„Pa ona je važna mom ocu, zašto bi je ubili?"

„I ja sam mu to govorila, ali nije vjerovao. Mislio je da si ti to čak učinio."

„Misliš da bih ja ubio svoju nećakinju?"

„Ne, ali on je bio uvjeren da jesi."

„To je bio jedini način da ga tamo ostavimo."

„Molim?" uzviknula sam.

„Ili to ili bolna smrt." Naglo sam ga udarila u nadlakticu. „Koji je tebi vrag? Spasio sam ti brata."

„Zar nisi mogao pronaći neki drugi način, bolji od prijetnje kćerinim životom? Čak sam se bojala da ne izvrši samoubojstvo!"