Majstor

Mladi majstor sjedio je u tamnoj sobici za stolom. Jedina svijetlost dolazila je sa stolne svjetiljke koja mu je obasjavala ruke. U velikim, nježnim rukama držao je starog, smeđeg plišanog medvjedića s crvenom maramom oko vrata. Popravljao mu je šavove na rubovima, šivao otkinuto uho, ponovo stavio kristalno oko iznad njuške. "Evo. Dobar si kao nov."

"Hvala majstore. Onaj pas nije mislio nikakvo zlo, ali zadao mi je strašnu bol," reče mali smeđi medvjedić dubokim, no malim glasićem. "Jedva čekam da se sutra vratim Ivici," uzdahne. "Ne može spavati bez mene. Ja ga štitim od ružnih snova, znaš."

"To je zaista jako lijepo od tebe, mali medvjede."

"Imaš li ti svojeg čuvara, majstore?"

"Više ne. Moje vrijeme spavanja s lutkama je prošlo. Sada ih popravljam i stvaram. Ali nekada sam imao malog crnog psića."

"Što mu se dogodilo?"

Bolno sjećanje prostruji umom mladića. Njegov ga je otac bacio u vatru. Mladić se drhtavo nasmiješi medvjediću. "Nekom drugom prilikom," reče. Nježno položi medvjedića kraj porculanske lutke kojoj je trebalo popraviti boju i možda nabaviti novu haljinu. Mladić ugasi svjetiljku i napipa krevet. Dugo u noć gledao je u mrak i činilo mu se da može vidjeti obrise svojih sjećanja.

Imao je tako tužno djetinjstvo. Otac je bio okorjeli pijanica, nesretan zbog... Pa, svega. Za svoju je nesreću najviše krivio njegovu majku. Često bi dolazio doma, slijep od neke mržnje bez ikakva razloga, zgrabio bi majku za kosu i udarao je dok joj krv kroz nos ne bi navrijela na lice. On bi se skrivao pod stolom, čvrsto držeći svoju igračku u naručju. Pokrio bi uši da ne čuje majčin vrisak i očev luđački smijeh. Te ružne uspomene uvijek su ga proganjale.

Mladi majstor rukom je prešao preko ožiljka na svom licu. Sjećao se kako ga je jednog dana za nogavicu izvukao iz njegova skrovišta, i šakama udarao po licu. Igračka koju je čvrsto držao ispala mu je iz ruku, a iz nekog razloga, ocu je zapela za oko. Polako je podigao to malo crno blago i pogledao ga s dubokom mržnjom. "Neće se moj sin ovako star igrati s igračkama za djevojčice!" viknuo je i bacio igračku u peć. "Ne!" viknuo je dječak brže bolje, pokušavši spasiti svoje malo blago. Otac se zlokobno nasmijao i zgrabio ga, gurnuvši mu glavu u vatru. Toliko dugo ga je držao, da je mogao čuti kako mu koža pucketa... Sve dok se majka nije vratila kući. Vrisnula je i gurnula oca snagom za koju nije znala da posjeduje i izvukla sina iz peći.

Mnogo detalja je mladi majstor izgubio iz tog sjećanja, makar je želio da se toga dana uopće ne sjeća. No ta ružna sjećanja proganjala su ga svake noći, od snova činivši noćne more. To je bio prvi put da je otac digao ruku na njega, kao i zadnji. Kada se oporavio, majka je s njim pobjegla od kuće. To nije bio kraj njegovoj nesreći.

Mladić se okrene na bok i zažmiri, otjeravši te ružne uspomene iz glave. Više nije dijete, i to što mu se dogodilo u djetinjstvu trebala bi biti samo daleka prošlost. Ali mladić nikada nije prešao preko toga, nikada nije okrenuo novi list, nikada se nije usudio odrasti. Više je volio društvo lutaka nego društvo ljudi. Lutke nisu lagale i nisu bile nasilne; ljudi jesu. Predavali su se porocima i samo su gledali kako će jedan drugoga ugristi, prevariti i opljačkati.

'Mogao bih sada obojati onu lutku,' pomisli, uspravivši se, no tada se sjetio da nema boje. 'Sutra ujutro. Obavit ću to sutra ujutro.'

Mladić je ušao u trgovinu na kraju svoje ulice. Izlazio je iz stana samo kada je morao i poznavao je samo nekoliko ulica. Crnokosa djevojka za pultom nasmiješila mu se kada je ušao. Znala je tko je on, makar je rijetko dolazio i vrlo rado je razgovarala s njim. To jest, ona je govorila, a on je nečujno slušao. Znao je da je bila švelja. mogao bi je pitati da mu napravi haljinu za lutku. "Dobro jutro, Damire," rekla je djevojka. 'Helena. Tako se zove,' pomisli mladić i kimne. Prišao je polici s bojama i neko vrijeme razgledavao. Pogled mu je zapeo na bijeloj. Bijela poput pločica školskog zahoda. Hladnih pločica na kojima je ležao dok su ga učenici iz njegovog razreda tukli. Sram mu oboji lice u crveno i mladić stisne bočicu. Bijela je boja porculana, bijela je boja kojom je morao obojati onu prekrasnu lutku, bijela je boja snijega u kojem se igrao i tjerao svoju tugu. 'Neke stvari imaju i dobre i loše strane,' pomisli. 'Ne smiješ takve stvari uzimati za zlo.' Mladić uzme nekoliko boja i odnese ih na pult. "Je li to sve?" Damir duboko uzdahne. Za razgovor s ljudima trebalo mu je hrabrosti. Nije to bilo lako kao s lutkama. "Da. Ovaj, ne. Treba mi haljina."

"Za lutku? Žao mi je, ne prodajemo haljine."

"Mislio sam te zamoliti da je ti napraviš. To je lutka za djevojčicu, a meni baš i ne ide šivanje lijepih haljina. Ovaj, platio bih ti za to." Helena je izgledala oduševljeno, i nije bio siguran je li to zato što joj se obratio ili zato što jednostavno voli raditi haljine. "Naravno! Napravit ću haljinu, samo mi donesi lutku da znam po čemu radim. I ne, ne trebaš mi platiti za to, to je samo mala usluga za prijatelja, zar ne?" Prijatelja? Nije znao da su oni prijatelji.

"Pretpostavljam," reče Damir, ignorirajući riječ 'prijatelji'. Ta jedva ju je poznavao!

"U redu, onda je dogovoreno. Kada završiš s lutkom, donesi mi ju. Mogli bismo pokoji put i na kavu," dobacila je dok je otvarala kasu da spremi novac koji joj je dao Damir. Damir kimne i usne mu trznu u osmijehu. Kako se vraćao kući, tako ga je nešto neobjašnjivo toplo grijalo u prsima, ta mala topla ljudska gesta. Možda je ipak bio u krivu što se ljudi tiče? 'A možda i nisam,' pomisli, gledajući dvoje ljudi kako se svađa oko toga tko će zadržati novac koji su pronašli na pločniku. U tišini povukao se pokraj njih, neprimjetan poput sjene. Uvijek se držao tako, jer se bojao ikakva razgovora s ljudima. Bojao se njihove zlobe. 'Helena nije takva, zar ne? Uvijek svakoga pozdravlja s osmijehom i prema svima je pristojna.'

Ušao je u svoju sobicu i sjeo za stol. Otvorio je prozor, da hladan zrak uđe i osviježi ovu zagušljivu prostoriju. Sjetio se da je tako otvarao prozor majčine sobe pune dima. Ostavila je oca, i radila je teže i češće no prije, no sjećao se kako je bila sretnija i slobodnija. Jedva je čekala da kupi svoj vlastiti stan i tako odgaja svoga sina. Nije ni znala za zlo koje su mu nanijeli drugi učenici. Damira je bilo previše sram da prizna da ga tuku u školi zato što ne nosi skupu odjeću i zato što mu je lice unakaženo ožiljkom. Nikada im se nije mogao suprotstaviti. Nikada se nije usudio.

Da bi prestao razmišljati, Damir uzme lutku i stane je bojati. "Bilo je i vrijeme," reče lutka. "Čekam te već dva dana!"

"Žao mi je. Vidjela si da sam imao pune ruke posla."

"Izgovori, izgovori. Trebalo ti je dugo da se vratiš iz trgovine."

"Razgovarao sam s Helenom."

"Helena je djevojka koja ti se sviđa. Zasigurno."

"Zašto bi mi se sviđala?"

"Ti nikada ne razgovaraš s ljudima."

"A kako ti to znaš?"

"Jer čuješ nas lutke. Ljudi koji ne razgovaraju s ljudima čuju ostale stvari kako govore, daju im osobnost i imena, baš kao djeca."

"Želiš li ti to reći da ja sebi samo umišljam tvoj glas?"

"Ne, nego da si djetinjast."

"Nisam djetinjast." Damir okrene lutku i stane joj kistom bojati leđa. "Samo ne volim ljude."

"Ali voliš Helenu."

"Ne volim je. Jedva da je i poznajem."

"Uvijek je možeš bolje upoznati. Zašto se ne bi družio s njom, onako kako vi ljudi to radite? Pokušaj joj dati šansu, sigurno će ti se svidjeti."

"Otkad ti to voliš ljude?"

"Ne volim. Ali uvijek ima dobrih ljudi kojima treba dati šansu," rekla je lutka.

"Kakvu boju kose želiš?" upita Damir, mjenjajući temu.

"Ne znam. Crvena bi bila lijepa."

"Bolje bi ti stajala smeđa."

"Kestenjasta bi bila još bolja. Išla bi mi savršeno uz ove moje zelene oči."

"Vi porculanske lutke vrlo ste narcisoidne."

"Pa kada smo tako lijepe." Damir položi lutku na papir da se osuši i krene kopati po ladicama u potrazi za kestenjasto smeđom perikom. Sjećao se da je nedavno bio kupio jednu.

"Onda? Hoćeš li se otići družiti s Helenom?"

"Ako mi ti kažeš da bih trebao, onda bih baš mogao."

"Pa, trebao bi." Damir se tiho zahihoće. Porculanske lutke uvijek moraju imati zadnju riječ.

Dok se lutka sušila, Damir je zapakirao medvjedića i otišao na poštu. Nije osobno primao igračke na popravak, uvijek bi mu pristigle poštom. Tako nije morao brinuti o neželjenim razgovorima, a plaća bi mu uvijek na vrijeme sjela na račun, ako je on na vrijeme završio igračku. Jedine igračke koje je sam odnosio bile su porculasne lutke; bojao se da bi se u paketu mogle razbiti.

Sutradan, kada je završio lutku, odnio ju je u dućan k Heleni. "Ajme, prekrasna je!" rekla je Helena.

"Naravno da sam prekrasna," rekla je lutka, no Helena ju nije mogla čuti.

"Kada ćeš otprilike završiti haljinu?"

"Do kraja tjedna," odgovorila je Helena i spremila lutku natrag u vrećicu. "Je li to po nečijoj narudžbi ili je to za onaj dućan za koji radiš?"

"Po narudžbi. Neka je starica htjela da je popravim, jer je bila potpuno uništena."

"Što pričaš, čovječe, pa pitaj je već jednom!" viknula je lutka iz vrećice. 'Odlično. Lutka me mora ohrabriti da pitam djevojku za spoj,' pomisli Damir. Skupio je hrabrosti.

"Jesi li slobodan danas poslije podne?" pitala ga je Helena, a Damir se osjetio užasno glupim.

"Jesam. Da, da, jesam," zbunio se sav.

"Smjena mi završava oko dva. Hoćeš li me pokupiti, pa da odemo negdje u grad?"

"Ovaj, da. Može. Pokupit ću te." Helena se toplo nasmiješi, očito vrlo uzbuđena. "Oh, to! Jedva čekam," rekla je.

"Ja... Ja ovaj, moram ići obaviti nešto," zamuca Damir. "Doći ću po tebe oko dva."

"U redu. Vidimo se."

Cijelim kratkim putem do kuće, Damiru je srce lupalo toliko snažno da mu se u glavi zavrtilo. Bio je uzbuđen, ali također se i bojao. Gotovo nikada s nikim nije izlazio. Što će sada? O čemu da razgovara? Što da odjene? Kamo da je odvede? 'Morat ću biti iskren s njom,' pomisli. 'Ako smo zaista prijatelji, možda će razumjeti moj strah.' Mislio je da je i sada već razumjela njegove strahove, vidjela je kako pokušava skupiti hrabrost da je pozove na kavu i olakšala mu je time što je ona pozvala njega. Bile su to sitne stvari, istina, ali Damiru se od svega toga vrtilo u glavi.

Stajao je ispred dućana, odjeven u najnoviju odjeću što ju je mogao pronaći. I dalje je izgledao otrcano i bojao se kako će Helena reagirati, no nije mu se činilo da je previše obraćala pažnju na njegov izgled. „Zdravo," rekla je. „Kamo idemo?"

„Ne izlazim baš često," rekao je oprezno Damir. „Ne znam kamo da te odvedem."

„To je u redu. Ima jedan dobar kafić u blizini," rekla je Helena i prebacila torbu preko ramena. U tišini su hodali cestom i začudo, Damir se osjećao ugodno samo u njenoj prisutnosti. Nije ni trebao ništa govoriti. Ona je bila tu i rado je htjela provoditi svoje vrijeme s njim. Počeli su razgovarati u kafiću i Damir se toliko opustio, nije se sjećao kada je zadnji put vodio ovako dobar razgovor. Počeli su jednostavno o lutkama i svojim poslovima, a te su teme polako prolazile kroz knjige i filozofske rasprave. Shvatio je koliko je zapravo zanimljivije razgovarati s osobom nego s lutkom; shvatio je da razgovori s ljudima ne mogu teći u smjeru koji on želi, već da je razgovor živ, da ima svoju volju i kreće se svojim tokom.

Helena je bila puna razumjevanja i saslušala je sve što bi Damir rekao. Nakon nekog vremena, Damir je počeo mucati, jer nikada nije vodio tako duge razgovore, no činilo se da to Heleni ne smeta. 'Kao da mi pokušava podići samopouzdanje,' pomislio je Damir, i to je bila istina. Zaista je pokušavala podići mu samopouzdanje, jer uvidjela je leptira koji se skrivao u Damirovoj utrobi, vidjela je muškarca u kojeg se Damir nije u svojoj usamljenosti uspio razviti. Bila je poput sjajne zvijezde što ga je nakon svih ovih godina mraka vodila kroz njegov težak put i pomagala mu da dostigne ono na što je zakasnio.

„Vidiš, to nije bilo tako strašno," rekla je porculanska lutka, sada odjevena u prekrasnu bijelu haljinu sa svijetloružičastim vrpcama i s malim šeširićem na glavi. „Znala sam da ti se sviđa."

Damiru je sve teže bilo razumjeti što mu lutke govore. Njihovi su glasići postali tihi i nerazgovjetni i ponekad se Damir morao čvrsto koncentrirati da sluša što mu imaju za reći.

„Zaista, krasna je."

„Znaš, jednog dana nas više nećeš moći čuti. Nećeš više moći razgovarati s nama."

„Zašto? Zašto bi to bilo tako?"

„Odrasli ne čuju lutke, i to bi tako trebalo biti. Ovo je bolno, ali vrijeme je da odrasteš. Više nisi dijete. I kakvo god bolno sjećanje nosiš, trebao bi ga zaboraviti."

„Teško je to zaboraviti. To su grozne stvari."

„Ali ne smiješ dopustiti da te takve stvari koče." Damir uzdahne. Izašao je iz auta i uzeo lutku sa sobom. Starica za koju je poravljao lutku živjela je u velikoj kući sa svojom kćeri i unucima. Dvorište nije bilo toliko veliko, no da je proljeće, sada bi bilo puno rascvaloga cvijeća. Damir pozvoni na vrata i starica mu otvori. Začuđeno je gledala u Damirov ožiljak; gotovo sa zgražanjem. Damir letimično dotakne desnu stranu svoga lica i pokrije ga. „Dobar dan. Ja sam Damir, majstor kome ste poslali svoju lutku."

„Ah, lutka za moju Betty!" rekla je starica toplo. „Uđite, uđite. Hoćete li kavu ili čaj?" Nije mu davala previše izbora, praktički ga je povukla u kuću. Troje djece je potrčalo kraj njegovih nogu, ispunivši topli hodnik smijehom i grajom. „Pazite po stepenicama!" viknula je za njima baka. „To su vam moji unuci. To su tako slatka djeca, ispunjavaju me takvom neopisivom radošću," reče starica uz osmijeh i posjedne Damira za stol. Damir joj preda lutku, a ona joj se stane diviti. „Ah, prekrasna je!" reče baka.

'Ne bi li sada trebala odgovoriti s naravno da sam prekrasna?' pomisli Damir, jer nije bio siguran je li ju čuo.

„Znate, kada sam bila mala, često sam razgovarala s njom i činilo mi se kako ona razgovara sa mnom," rekla je baka dok je Damiru nalijevala čaj. „No, što sam bila starija, njen glasić je bio tiši, sve dok je jednog dana više uopće nisam mogla čuti."

„To je znak odrastanja," rekao je Damir, istovremeno se pitajući je li i on postao gluh na njihove male glasove.

„Da. Čovjek je poput cvijeta. Ako se ne rascvate, onda nije pronašao svoj smisao. Treba hrabrosti da cvijet otvori svoje latice, no na koncu se uvijek isplati."

Je li se i on rascvao? I ako je, je li zaista vrijedno izgubiti glasove koji su mu prije bili prijatelji?

Damir je držao malog medvjedića u rukama, sjedivši na krevetu u svojoj maloj radnoj sobici. Gledao je u to nekoć mu živo biće, koje bi mu odgovaralo na svako njegovo pitanje. Sada, kao da je oglušilo na njegov glas. Ili je on bio taj koji više ne može čuti? 'Ponekad jednostavno te stvari treba pustiti da odu, da bi nešto bolje nastupilo na njihovo mjesto,' sjetio se kako mu je majka često govorila. Smjesta se sjeti Helene. Je li ona to nešto bolje čemu je dao da stane kao prijateljica umjesto njegovih vrijednih lutaka? Bojao se da se ne prevari, bojao se da se ponovo ne povrijedi kao i prije.

'Smiri se,' pomisli. 'Neke stvari jednostavno su vrijedne riskiranja.' Damir se nasmiješi medvjediću, koji je beživotno i nijemo potvrđivao njegove misli. Odlučio je dati svijetu šansu, spoznavši da nisu svi ljudi zli, da u svijetu ima i dobrih stvari, makar to i jesu sitnice. A dobrim stvarima uvijek treba dati priliku.