Krvava Marija

Stajala je pred zrcalom. Gola, obnažena. Gledala je u svoje groteskno, ogromno tijelo, bez ikakva izraza na licu. Nije, istini za volju, bila pretila, ali nije bila ni 'ugodno popunjena'. Bila je debela djevojka masnih, širokih bokova, oblog trbuha i velikih, obješenih grudi. Preko labavih butina za koje je smatrala da su velike poput lađa, imala je ružičaste šare i stare ožiljke. Strije. Uz celulit koji joj se protezao od koljena pa preko stražnice, one su dodatno unakazile njeno tijelo. Svi njeni treninzi, sve njene dijete i sva njena izgladnjivanja i povraćanja nasilu pojedene hrane nisu pomogle. Još uvijek je bila ista. Okrugla. Masna. Ružna.

Polako, posegnula je za škarama koje su stajale na čistom, bijelom umivaoniku ispred nje. Njen odraz joj se zlobno nasmiješio. Sve je postalo nekako mutno, kupaonica kao da se ispunila maglom. Jasno je vidjela samo taj odraz koji joj se smiješkao. U odrazu, škare su se pretvorile u veliki kuhinjski nož. Polako, djevojka u odrazu je zasjekla svoje butine, skidajući masnoću i meso s kostiju, dok je krv posvuda prskala. Isto je ponovila i na drugoj nozi, ne trepnuvši, ne lecnuvši. Kao da to što radi samoj sebi uopće ne osjeća. Dok je tako skidala stražnjicu, bila je pomalo nespretna, ali za trbuh joj je trebalo mnogo dulje. Crijeva su joj pala pred noge, zapljusnuvši poput kakve zmije u vodu, dok se iz njih žestoko parilo. Brzom, spretnom kretnjom odsjekla je grudi. Cijelo unakaženo, krvavo tijelo počelo joj se nadimati od smijeha, ali nije bilo nikakva zvuka. Njezin se histerični izraz lica zatim naglo uozbiljio, i dok joj je krv niz tijelo tekla u potocima, brzom si je kretnjom zabila nož u grlo. Preostala krv poprskala je zrcalo. Djevojka pred zrcalom trepne i tog užasnog prizora nestane. U zrcalu je ponovo to bila samo ona, neozljeđena, cjelovita, debela, s običnim škarama u rukama. Polako uzme pramen svoje duge, kestenjaste kose, nategnuvši ga... I prereže.

.A.

„Marija!" čula je doziv svoje prijateljice, koja se netom zatim punom snagom zaletila u nju, zagrlivši je. Iako bi joj od tog pozdrava zastalo srce, Marija je voljela kada ju je Daria tako pozdravila. „Jedva sam te prepoznala! Kada si se tako ošišala?"

„jučer," rekla je Marija, prošavši rukom kroz svoju novu, dječačku frizuru.

„Zašto? Imala si tako prekrasnu kosu!" rekla je Daria, gotovo razočarana, a Marija se suzdržala od kolutanja očima.

„Eksperimentirala sam. Narast će." Tiho je zatim uzdahnula. Ako ne može imati lijepo tijelo, zašto bi onda išta na njoj bilo lijepo? Barem njenu 'ljepotu' nije bilo teško nagrditi. Kosa je bilo jedino ono lijepo na njoj. Barem je ona tako mislila.

„Nego, kako stojiš s matematikom?" pitala je Daria. Marija slegne ramenima.

„Ne stojim. Ne znam ništa."

„To kažeš na svakom testu, a uvijek se izvučeš."

„Dvojka nije dobra ocjena."

„Ali je barem prolazna. Ali dobro. To sranje je to. Više me brine matura," rekla je Daria zamišljeno.

„Rasturit ćeš. Ti uvijek rasturiš te stvari."

„Barem Marija uvijek vjeruje u mene," cvrkutavo će Daria, zagrlivši svoju bucmastu prijateljicu. Kako je pošla korak naprijed, Marija ju je zavidno odmjerila od glave do pete. Daria je bila prekrasna. Njena građa tijela bila je poput Meridine iz crtića 'Brave', a noge duge i prekrasno vitke. Njena kosa je bila duga, gusta i tamna s crvenim pramenovima, a kretala se gipko poput mačke. Marija si je uvijek predbacivala što svojim prijateljicama zavidi na izgledu, ali rijetko je išta govorila. Znala je što će one reći. Da se treba prihvatiti takvom kakva jest. Da izgled nije bitan. Da se ne smije toliko brinuti. Marija je to sve već znala, ali nije se mogla voljeti takvom kakva je. Nitko je ne bi volio takvu kakva je. Prijatelji se tu zapravo ni ne broje. Oni zapravo ni ne gledaju ništa na čovjeku, ni izgled, a ni osobnost. Prijatelji zapravo nisu ni prijatelji, već ljudi koji se žele sakriti u gomilu. Samo žele pričati o nebitnim, plitkim stvarima. Žele se sakriti od samih sebe, jer se ne žele suočiti s onim što bi mogli pronaći. A ono istinsko u njima ionako nije lijepo. U nikome to nije lijepo. Jer na koncu, svi smo samo ružni, jedina ljepota koju čovjek može imati jest ona vanjska ljepota, dobar izgled. Marija je to oduvijek mislila, ali nikada to nikome nije rekla na glas. Ljude iskrenost ne zanima, niti bi je razumjeli, jer od istine se ičajnički žele sakriti. Istinu ljudi ne mogu podnijeti. Ona bi ih slomila.

.A.

Marija je sjedila za svojim napola napisanim ispitom, većinom krivo rješenim. Brijala je bodove koje bi možda mogla izvući i razočarala se kada je uvidjela da ti bodovi iznose manje od pola. Uzdahnula je. Nema veze, nema potrebe živcirati se oko jedne jedinice. Ispravit će ju sljedeći tjedan, jer ionako nije imala prilike dobro proučiti to gradivo. Pričekala je nekoliko minuta. Ili će netko drugi predati prije nje, ili će predati nakon zvona. Prelazila je pogledom preko neriješenih zadataka, pokušavši se nečega sjetiti, ali bilo je uzaludno. Ovaj se put neće moći izvući. Iz zadnje klupe je tada zaškripao stolac i jedan je učenik prišao profesorovom stolu. Marija zagrize usnu. Taj dečko uvijek prvi riješi test. I uvijek pokupi sve bodove. Zavidjela mu je. On nikada ništa nije učio, a bio je najbolji učenik u razredu, bio je prirodni talent baš za sve. Bio je ohol i nitko ga baš nije volio, ali Marija je smatrala da se ima pravo toliko gizdati. 'Da ja izgledam tako dobro i da sam tako pametna, i ja bih dizala nos u nebo.' Marija je ustala čim je učenik prošao pokraj nje i nijemo predala ispit, uz dug, tužan uzdah.

.A.

„Dušo, daj provjeri e-mail za haljinu," rekla je Marijina majka čim je ušla u stan. Tipično. Nikada se nije mogla ni izuti, a da je majka ne zasipa naredbama i besmislenim pitanjima. Obično joj to nije smetalo, ali danas joj dan i nije bio bajan. Ali nije ništa rekla. „Evo," promrmlja i sjedne za laptop, spustivši torbu na pod.

„Oh, koliko ti puta moram reći da ne držiš torbu na podu? Uništit će se!" Marija je zakolutala očima. Njenoj se majci ništa ne može objasniti. Nikada ne sluša. Čak i kada joj Marija iskreno govori svoje osjećaje, majka joj kaže da je u krivu i da se ona tako ne osjeća, ne može osjećati i ne smije osjećati. Odustala je od svakog pokušaja komunikacije s njom. Pokušala ju je voljeti. Zaista je. Čak je i druge ljude uvjeravala kako je njena ljubav prema njenoj majci bezgranična. No, duboko u sebi, znala je da ju ne voli. No, reći tako nešto na glas bilo bi svetogrđe, stoga se Marije uvijek samo pravila, obmanuvši čak i samu sebe.

„Nije ništa stiglo," rekla je Marija, nehajno provjerivši prazan sandučić.

„Marija, dušo, nemoj se ljutiti, ali primjećujem da si se udebljala," rekla je majka, pijući kavu s trosjeda. „A da ipak odeš sa mnom na onu dijetu?"

Marija duboko udahne kroz nos i u sebi odbroji do deset, pritom mislivši kako cijeli mjesec ništa ne jede, a ono što pojede kriomice ispovraća, te na treninge ide još češće. Ali kao da nije primijetila da se unatoč tome udebljala. Kao da već dovoljno ne pati! Ne, ova žena koja po čitave dane sjedi i žali se na svoju pretilost mora upozoriti svoju 'ljubljenu' kćer na njenu ružnoću, govoriti joj kako ona sama pati od svoje, baciti neizravnu uvredu i još to nazvati brigom! „Mama, izbacila sam većinu hrane iz svog jelovnika."

„Ali dušo, ova moja dijeta je zdrava."

„Jesi li provjerila stranicu? Je li još uvijek na 'processing'?" pitala je Marija, mjenjajući temu.

„Što ti to znači 'processing'?" Marija je polako počela gubiti strpljenje.

„Jesu li poslali narudžbu ili nisu. Ako piše processing, onda je još uvijek nisu poslali."

„Aha. Nisam. Daj se ulogirja." Marija upiše adresu stranice. Prije par tjedana su joj ipak naručili haljinu, iako je Marija bila užasno skeptična. Maturalna večera je za dva mjeseca. Ali nije joj bilo toliko do haljine ni maturalne koliko do toga koliko je to zapravo koštalo. Kada haljina nikada ne bi došla, bacili bi sto dvadeset dolara u vjetar i Marija bi se osjećala užasno krivom. Mrzila je gubiti novac bezveze, poglavito zato što joj otac uvijek predbacuje da previše troši. Na što to previše troši, Marija nije znala. Čak i kada je kupovala hranu u školi, potršila bi najviše pet ili deset kuna. Ipak, stalno je bila skeptična, nemirna i nervozna.

„Ne mogu se ulogirati. Koja je lozinka?" pitala je Marija, shvativši da nešto nije u redu.

„Siniša, koja je lozinka?"

Koliko je njenog oca briga što se događa oko njega dokazuje činjenica da je njena majka to nekoliko puta rekla, svakim putom sve više povisivši ton, prije nego što ju je uopće doživio. Napetost u Mariji sve je više rasla i ona nervozno zagrize usnu. Njen otac se lijeno ustao s kauča, odvojivši oči od televizora i došao do laptopa. Njen otac nije zapravo bio lijen. Radio je po cijele noći, jer su mu tad bili mir i tišina potrebni za rad. Marija je to uvijek smatrala glupim. Iz nekog je razloga uvijek radio u dnevnom boravku, gdje je televizor uvijek upaljen i gdje se stalno preko dana događa nešto, umjesto da ode u svoju spavaću sobu i obavi taj posao koji ima preko dana, dok preko noći spava kao svaki normalan čovjek. Ionako se stalno žali što je neispavan.

Nekoliko je puta pokušao upisati lozinku, a nervoza mu je rasla sa svakim neuspjehom. „To je kada me ne puštate da obavim to kak spada," rekao je agresivno.

„Pa pustile smo te da to obaviš," rekla je majka.

„Da, samo na kraju."

Marija je usisala zrak. Jedino što su ona i njena majka napravile bilo je upisivanje njenih mjera. Sve ostalo je njen otac obavio. „Provjeri e-mail," naredi otac.

„Već sam ga..."

„Poslao sam zahtjev za lozinku!" podviknuo je, prekinuvši ju. Marija ponovo provjeri e-mail i, zaškrgutavši zubima, vidi da nije ništa primila.

„Još uvijek ne mogu vjerovati da si se samo tako ošišala. Što ti je došlo?" pitala je majka napadno.

„Narast će ponovo," rekla je Marija, ignoriravši majčin ton, trudeći se silno da ne zvuči iziritirano, ili, kako njeni to vole zvati – 'bahato'.

„Kako je bilo na matematici?"

'Nemoj joj reći istinu,' zapekao je Mariju glas u glavi.

„Test je dobro prošao."

Majčine oči su se razrogačile. Pogledala je u Mariju puna straha, kao da joj je rekla da je netko planira ubiti. Marija nije shvaćala čemu takva reakcija. To je samo test! Osim toga, rekla joj je nekoliko puta da ima ispit.

„Ispit! A ti nisi ništa učila!"

„Ako dobijem jedan, ispravit ću," mirno je rekla Marija, pokušavši zvučati susretljivo.

„Čem se ti bahatiš" viknuo joj je otac kraj uha. Marija je dala sve od sebe da se ne lecne, znajući da će ga to još više ražestiti.

„Ništa ne radiš po cijele dane, ljenčino jedna, a matura ti se bliži!" pridružila mu se majka u vrištećem duetu. „Ti misliš da ćeš proći? Misliš da je niža razina tako lagana, ha? Propast ćeš!" Marija je pokušavala zadržati miran, pomalo tup izraz lica, makar je imala žarku potrebu izudarati ih oboje laptopom dok im se lice ne bi izobličilo.

„Ja neću hraniti tvoju lijenu, bahatu guzicu!"

„Tu se živciramo oko tvoje haljine, ja sam angažirala toliko ljudi da saznam gdje je dobra krojačica i tražim po gradu dobre materijale za tvoju glupu maturalnu haljinu! Nisi ni zaslužila ići!"

„Tu cijelo vrijeme nešto pšeš, škrgućeš zubima i stalno si nešto nadrkana! Ja plaćam sva ta tvoja sranja, ti nezahvalno đubre!"

„Kada propadneš, meni ćeš doći i i govoriti mi kako sam bila odvratna majka, kako se nisam brinula i ništa ti priuštila, kako te nisam tjerala da učiš i kako te nisam upozoravala i brinula se o tebi, a još ćeš me ispljuskati zbog svega toga, ti glupa, lijena nakazo!"

Marija je zbunjena upijala njihove riječi. Isprva se pitala kako je došlo do ovoga. Nije učinila ništa loše! Čak je i pokušala sakriti svoju zlovolju, pravila se da ne čuje zajedljivost u njihovim glasovima koja ju je toliko probadala. To se stalno događalo. No, tek kada je majka vrisnula posljednju rečenicu njoj u lice, poput kakvog ranjenog lava, shvatila je zašto je tretira poput smeća otkako je ušla u osmi razred osnovne škole. Tu se nije radilo o njenoj ljubavi prema svojoj kćeri, niti zabrinutosti zbog njene sreće i budućnosti, kao što ju je godinama obmanjivala. Tu se radilo o tome da ona sama ne ostane ponižena. Njena je majka oduvijek željela savršenu kćer, prelijepu, inteligentnu roboticu, idealnu ikonu estetike ovog svijeta, koja bi pokorno slušala njene naredbe, koja je savršeni mali produktivni član društva, u koju bi se svi ugledali. Majka bi se s njom uokolo gizdala s njom kao s kakvim psom, i svi bi joj se divili što je iz svog pretilog tijela izgurala tu malu savršenu verziju sebe, tu prekrasnu lutkicu iz izloga. Nju majka zapravo ne voli. Boji je se. Boji se toga što Marija ima svoju osobnost, slobodu biranja, što umjesto vrlina ima brojne mane, što nije savršena. Njena majka se pravila da voli svoju kćer, baš kao što se Marija pravila da voli svoju majku. Toliko su žalosno bile slične.

Kako ju je pljusak njihovih uvreda močio, tako je u Mariji rasla mržnja. Ne prema njenim roditeljima. Nikada ih ne bi mogla mrziti. A sada, nikada ih ne bi mogla ni voljeti. Ta mržnja je bila usmjerena prema njoj samoj. Mrzila se i prije, ozljeđivala se i prije, ali nikada na ovakav nov, snažan bolan način. Prvi put je poželjela da zapravo ne postoji. Iskreno je poželjela da se nikada nije rodila. Od nje nikada neće biti ničega, pa zašto se ona trudi živjeti?

„Što me gledaš tako?" zaurlala je majka poput zmaja. S podrugljivim osmijehom, punim zlobne pakosti, pogledala je Mariju ravno u oči, a Marija je bila preumorna da odmakne pogled. „Odi. Pogledaj se u zrcalo. Upamti koliko si ružna sada, koliko puna ogavnosti i mržnje! Jedan ćeš dan dobiti takav pogled nazad, od svog vlastitog parazita, obećajem ti!"

Kada je njihov pljusak govora mržnje završio, Marija se tiho i iscrpljeno povukla u kupaonicu. Skinula se potpuno gola i okrenula ključ. Stajala je pred zrcalom, obnažena, i proučavala lice. Bilo je tako umorno. Tako tužno i nepoznato, poput lica stranca. Samo u jednom je njena majka imala pravo. Bilo je ružno.

Sjetila se kako se nekada bojala smrti. Bojala se zaborava kojeg smrt donosi. Bojala se da će prestati postojati. Ali sada... Sada je baš to priželjkivala.

Ponovo je pogledala u zrcalo. Djevojka u njemu zlobno se nasmiješila. Magla je ispunila prostor oko njih, ostavivši ih potpuno same. Marija i njen zlobni odraz u zrcalu. U odrazu, djevojci se veliki kuhinjski nož matrijalizirao u ruci... A Marija je shvatila da ga ona sama drži. Osjećala je njegovu težinu i hladnoću čelika dok je nježno njime prelazila preko svoje nakazne kože. Djevojka u zrcalu je budno i uzbuđeno pratila njene pokrete. Marija zastane, a djevojka je značajno pogleda.

Marija je točno znala što treba učiniti... No, kada je pogledala nadolje, prema svom oblom, masnom tijelu, magla je nestala, a njene ruke su bile prazne.

Padne na koljena i brizne u nijemi plač. Široka ramena tresla su joj se pod napadajima jecaja koje je zatomila... A tijelo joj se nadimalo, dok je teško i duboko disala. Djevojka u zrcalu nastavila ju je gledati, a iako je Marija nije mogla vidjeti, čula je njenu zvonku, tihu, zavodljivu pjesmu, koja je prizivala njenu smrt.