Rosa na paučini

Kako Rosa na paučini

zablistava niti,

povjetarac na mjesečini,

to si meni ti.

Blistave kapi kliznu niz paučinasto tkanje,

a tako bježiš i ti, iz zbilje u sanje.

Nema te, nema, od očiju daleko,

no srce te zove, tiha moja jeko.

Ja sam nemirno more što se pjeni,

a ti šutiš, nepomično, nalik tvrdoj stijeni.

I valovi vriju, za tobom vape,

ključaju, gore, sve dok ne ishlape.

I opet pišem, a rekoh da neću,

jer sve dok dišem, ti čuvaš moju sreću.

Sreću? Ili je to bol?

Gdje bijaše ocean, sad je samo sol.

I sanjam te opet, protiv svoje volje,

ludo ovo srce, ne zna za bolje.

I sve pokušavam, da ne mislim na te,

nikom ne govorim jer ne mogu da shvate.

Oprosti sto volim, bez ikakvog prava,

al' ne sluša srce što govori glava.

Kad god pokušam zaboravit bar malo,

nešto me podsjeti koliko mi je stalo.

A znam da nisam Olimpu ni blizu

- tek crtač grafita što gleda Mona Lizu.

Moje loše navike, strahovi, slabe strane,

kontrast su tvome savršenstvu bez mane.

Jing i jang, Svjetlo i Tama...

pretjerujem, opet, uvijek samo drama.

Previše osjećam, to mi svi kažu,

previše mislim, trebam svijest blažu.

Al ne brini, diko, ja ne tražim ništa,

znam da ovo tlapnja je čista;

jer čitam ti na licu, kao svetom spisu,

da tvoje oči uzavrele nisu.

Mada srce mi lomi, istina je jasna,

šapće mi ju noć, i ova ura kasna.

Pa u zvjezdano nebo gledam, besani mjesečar,

padalici se nadam, možda popravi stvar.

Prešam u herbarij tanke, krhke nade,

budne snove sanjam, i pišem balade.

16.4.2019.

(za S.)